“BORBA SVIH NAS” – SVJETSKI DAN BORBE PROTIV AIDS-a

“BORBA SVIH NAS” – SVJETSKI DAN BORBE PROTIV AIDS-a

Prvi decembar, Svjetski dan borbe protiv HIV/AIDS-a, obilježava se svake godine s ciljem podizanja svijesti o pandemiji AIDS-a, uzrokovanoj širenjem HIV infekcije. Obilježavanje ovog dana predstavlja priliku za ljude diljem svijeta da se ujedine u borbi protiv HIV infekcije, da pokažu podršku osobama koje žive s HIV-om/AIDS-om, i da se prisjete onih koji su umrli od posljedica bolesti. Ovaj datum se tiče svih nas ne samo zato što su svi podložni rizičnom ponašanju, nego i jer svi možemo doprinijeti većoj svijesti o ovom problemu, kao i poboljšanju uslova za osobe koje već žive sa HIV-om. Simbol borbe protiv HIV/AIDS-a je crvena vrpca, koja je postala širom svijeta prepoznatljiv znak solidarnosti sa osobama koje žive sa HIV-om.

Ovo je borba o kojoj se treba svaki dan pričati, a Udruženje „Zaboravljena djeca rata“ priča danas o tome, ali sigurno će nastaviti pričati o podršci za osobe koje žive sa HIV-om jer smatramo da je važno biti vidljiv i biti prihvaćen. Sve borbe su teške, ali postaju lakše kada se borimo svi zajedno.

Naša Ajna Jusić imala je čast i zadovoljstvo razgovarati sa psihoterapeutkinjom Zvjezdanom Savić koja aktivno radi sa osobama koje žive sa HIV-om. Pored Zvjezdane, na razgovor je pristala i još jedna osoba čiji identitet čuvamo anonimnim. Zašto anonimnim? Pročitajte u nastavku kako žive osobe sa HIV-om, kako se društvo odnosi prema njima, a kako država.

O tome koliko je zaista jak lanac šutnje u BiH i zašto lanac šutnje uopšte postoji, kako navodi osoba koja živi sa HIV-om da je razlog tome diskriminacija i stigma: „Živjeti sa HIV-om zna biti jako teško jer ste čitav život u nekom grču kome smijete reći, a kome ne. Ako kažete rizikujete da izgubite partnera, prijateje, posao, itd. Ljudi se zbog ogromne stigmatizacije odlučuju na ćutanje jer je tako mnogo lakše i podnošljivije. Nositi se sa ovom infekcijom sa medicinske strane je veoma lako jer HIV je nešto slično dijabetesu i vi samo uzimate lijekove da bi virus stavili pod kontroli te više ne predstavlja opasnost po svoje partnere. Kada govorimo o predrasudama, obično su to predrasude da ljudi oboljeli od HIV-a izgledaju kao živi mrtvaci te da ih se može prepoznati na ulici. Istina je sasvim drugačija te ljudi koji se liječe izgledaju kao i svaka potpuno zdrava osoba, bez gubljenja tjelesne mase, štaviše mnogi od pacijenata znaju dobiti na kilži. Jedina razlika između nas i potpuno zdravih ljudi je ta što cijeli život mi moramo uzimati lijekove. Porodica također može biti puna predrasuda jer predrasude počinju od neznanja.

Zvjezdana Savić od 2006 godine radi sa osobama koje žive sa HIV-om. „Sa osobama koje žive sa HIV/AIDS-om radim od 2006. godine. Aktivno sam radila sa ovim ljudima i na temama HIV/AIDS-a oko 10 godina, ali i danas sam dio ove tematike u manjem obimu. Trenutno radim individualne psihoterapijske seanse sa nekoliko osoba koje žive s HIV/AIDS-om, dok sam ranije radila i krizne intervencije, terenske posjete kući i u bolnicu, kao i grupe podrške. Kada nam neko kaže da je HIV pozitivan, bitno je da znamo da mi nikako ne možemo dobiti HIV od te osobe ako sjedimo u istoj prostoriji i razgovaramo. Ne možemo ga dobiti ni zagrljajem, niti ako zajedno  jedemo i slavimo praznike. Kada ovo znamo, bilo bi lijepo da budemo prisutni za nekog ko je saznao da ima HIV, te da tu osobu uputimo dalje po stručnu podršku.“ navodi Savić o postupcima kada nam neko kaže da ima HIV.

Poznato je da su osobe koje žive sa HIV-om često meta društvene stigmatizacije. Međutim, da li se posljedice socijalne stigmatizacije često doživljavaju težim od fizičkih aspekata zdravstvenog stanja osobe? Na ovo pitanje, Zvjezdana odgovara: „Još uvijek su ove osobe  na meti stigme i dskriminacije u društvu. Vrlo često se smatra da su na neki način sami „krivi“ za svoju situaciju, te da ih treba izbjegavati. S druge strane, danas postoji zaista jako dobra medicinska terapija za ove osobe (kada se u kontaktu sa doktorima pokaže da treba da se krene uzimati) i ako se uzima redovno u medicinsku podršku ove osobe mogu doživjeti duboku starost (u zavisnosti i od drugih faktora).  Samim tim je jasno da ovim ljudima stigma i diskrimanacija padaju gore nego sama infekcija, te vrlo loše djeluju na njihovo mentalno zdravlje.“ Društvo je često HIV postavljao kao centralni dio identiteta osobe, i kako Savić navodi „To je svakako jedan od razloga kao i to da je HIV, tj. način prenosa istog povezan sa seksualnim odnosima. U našem društvu je i sama seksualnost još uvijek tabu tema, te se smatra da su osobe koje žive sa HIV/AIDS-om jako promiskuitetne i da su to neki „drugi“ ljudi.“

Istraživanja pokazuju da je najveći porast HIV-a u sredinama u kojima je on najjače stigmatizovan. Zašto je to tako, Zvjezdana navodi „u ovom slučaju samo nam pitanje daje i odgovor. Baš tamo gdje nema otvorenog razgovora i širenja tačnih informacija kroz edukaciju dolazi i do porasta infekcije. Ovo npr. možemo uporediti sa periodom kad je abortus bilo ilegalan, takva situacija je samo dovodila do toga da su mlade žene radile abortus u groznim i nesterilnim uslovima i same poslijedice su bile gore (veća je bila i smrtnost nakon abortusa). Ljudi su manje svjesni, zatvoreni su i smatraju da ako je neko „njihov“ ne trebaju koristiti zaštitu pri seksaulnim odnosima. Na žalost, ponekad je dovoljan samo jedan rizičan seksualni odnos pa da se neko zarazi ( nema pravila, osim adekvatne zaštite). Podatak u BiH dosta govori o tome.  U BIH registrovano je 400 slučajeva inficiranih HIV virusom, a broj novooboljelih godišnje se kreće od 20 do 25 ljudi. Ovo su zvaični podaci na datum 01.12.2019. godine. Najnoviji zvanični podaci uglavnom budu objavljeni na ovaj dan ili nekoliko dana ranije.“

Gore navedene činjenice nije nimalo lako prihvatiti ukoliko ste osoba koja živi sa HIV-om. Naš sagovornik za diskriminaciju i društvo kaže da se na početku ljutio: „Ispočetka sam se ljutio ali sada da budem iskren više ne. Pomirio sam se s tim da je naše društvo kao jedna cijelina jako nazadnih shvatanja te da i ljudi koj boluju od karcinoma često znaju biti izopšteni iz društva te im se ne pruža nikakva dodatna socijalna skrb. Ako na takve pacijente društvo i zemlja žmire onda mislim da će HIV još jako dugo biti stigmatiziran. Naša obaveza je svakako da edukujemo prvo najbliže pa će sutra oni nekoga drugog i taj krug će se nastavljati sporo i tiho.“

Zdravstveni sistem i podrška koju osobe dobiju od strane medicinskih radnika je jako važno za borbu protiv HIV-a. „Ja moram da kažem da ja još nisam iskusio nikakvo loše iskustvo od strane medicinskog sektora te moji doktori savršeno razumiju moje stanje i potrebe. Svaki pacijent je zaštićen kodom te se njegovo ime nikada ne prikazuje iz Savjetovališta na infektologiji. Diskrecija se poštuje maksimalno te zbog toga  treba da damo jedan veliki plus našim doktorima koji se bave ovom tematikom.“ kaže naš sagovornik.

Pored zdravstvenog sistema, psihološka stručna podrška je važna u očuvanja mentalnog zdravlja osoba koje žive sa HIV-om, te očuvanju njihovih bližih članova porodice. „Individualna terapija je jako bitna ali moje mišljenje je da u grupnoj terapiji leži moć i spoznaja da nismo sami. Nažalost mnogi ljudi se često ne odlučuju na grupne terapije samo iz straha da ne budu indentifikovani. U saradnji sa Dr. Almom Pašalić i Zvjezdanom Svić koje su diplomirane psihoterapeutkinje (s njima sam radio i radim individualne seanse)  smo pokušali organizovati tako nešto ali nažalost bezuspješno.“

Zvjezdana Savić smatra da je važno pružiti podršku osobi koja živi sa HIV-om i njenoj porodicu istovremeno, a njena iskustva su pozitivna kako ona navodi: „Imala sam u svojoj praksi i ovakve situacije. Također smo imali i krizne intervencije gdje smo bili pozvani u kuću osobe koja živi sa HIV/AIDS-om da kao profesionalci objasnimo članovima porodice kako se HIV prenosi i da nema nikakve opasnosti od zajedničkog života i sl. Ovakve intervencije su davale uvijek pozitivne rezultate, jer je tim članovima porodice trebalo samo još malo da se objasni nešto za njih čudno i nepoznato. Također, grupe podrške za ove osobe i članove njihovih porodica su uvijek donosile pozitivne rezultate. Mogli su da razmjene iskustva, te da vide da nisu sami.“

Veliki broj osoba koje žive sa HIV-om razvijaju strah usljed kojeg ne govore drugim ljudima istinu o svom zdravstvenom stanju. Na pitanje Koliko često u ovim situacijama strah vodi do depresije i osjećaja bespomoćnosti? Zvjezdana odgovara: „Upravo naša krajnje tradicionalna klima na neki način  ne dopušta da se otvoreno razgovara o mnogim temema, a pogotovo kad seksualnost igra bitnu ulogu. Mnogi ljudi koji boluju i od drugih bolesti ne djele rado svoja iskustva, jer imaju strah da će biti odbačeni, a to naravno lako dovodi do depresije i osjećaja bespomočnosti.“

Upravo zbog svega što je Zvjezdana navela, a i prema rezultatima istraživanja osobe koje žive sa HIV-om često usmjeravaju ljutnju prema sebi zato što su se zarazili ili pak prema drugima jer nisu ništa mogli učiniti. Isto tako, ponekad usmjeravaju ljutnju prema sistemu i društvu zbog manjka razumijevanja i empatije. Sve ovo zajedno vodi do auto(samo)-stigmatizacije. Zvjezdana prema svom dugogodišnjem iskustvu tvrdi „da se ovi ljudi osjećaju bespomoćno, te mogu biti sa razlogom ljuti i na sebe i na sve druge. Postoje individualni slučajevi kad je ljutnja više usmjerena prema sebi ili drugima (posebno sistemu), ali vrlo često sa razlogom.“

Da trenutak u kojem saznajete da ste zaraženi HIV infekcijom nije uopšte lako podnijeti što nam potvrđuje i naš sagovornik koji kaže: „Moja prva misao je bila da ću umrijeti ubrzo. Nažalost neki ljudi kojima sam rekao su pobjegli od mene iz straha da bi se i oni mogli zaraziti ali ja se nikada neću ljutiti zbog toga jer iza svakog straha postoji neznanje. Vrlo je bitno da se pacijentima odmah kaže da ako se budu pridržavali ARV terapije njihov životni vijek može biti isti kao i kod potpuno zdrave osobe.“ Također, naš sagovornik navodi mišljenje da porodice kao osnovni stub mogu biti i jesu jako isključivi prema osobama koje boluju od HIV-a.

Kako se čini, borba protiv HIV-a ipak je lakša od borbe protiv predrasuda, diskriminacije. Baš zato, na samom kraju ovog razgovora pročitajte i zapamtite poruke psihoterapeutkinje Zvjezdana i osobe koja živi sa HIV-om.

Osoba koja živi sa HIV-om šalje poruku za sve nas: „Za kraj bih volio poručiti svim osobama koji su inficirani, a nisu smogli hrabrosti da se nekome obrate da nisu same. U BiH svaka 10-15 osoba je pozitivna po zadnjim istraživanjima. Što se tiče ljudi koji nisu inficirani, želio bih samo da kažem da prestanu da misle kako se to njima ne može desiti jer ne oboljevaju samo LGBT+ osobe od HIV-a  nego i heteroseksualni muškarci i žene, djeca te ova infekcija ne bira dob i spol. Ova cijela situacija sa COVID-om vam može svima biti svojevrsno iskustvo da zamislite kako je to kada vas neko izbegava 15 dana jer ste pozitivni, a osobe sa HIV-om koje ne predstavljaju nikakvu opasnost ljudi mogu izbjegavati čitav život.“

Zvjezdana Savić, psihoterapeutkinja koja godinama pruža psihološku podršku osobama koje živa sa HIV-om nam poručuje: Moramo biti svjesni da su ovi ljudi naši prijateji, kolege, komšije, članovi porodice itd. Nisu to neki tamo ljudi kojima piše na čelu dijagnoza. Budimo solidarni i malo više emptični. Tako možemo dati priliku za otvoren razgovor, edukaciju i podršku za ove ljude koji su jednako bitan dio našeg društva.“

Kampanja „16 dana aktivizma protiv rodno zasnovanog nasilja“ koju provodi Udruženje Zaboravljena djeca rata je podržana od strane Otto per Mille – Waldensian crkva u Italiji.

Objavljeno: December 1, 2020